Danas je s nama socijalni pedagog i doktor znanosti Toni Maglica, na kojeg smo ponosni jer je i sam nekada bio učenik naše IV. gimnazije. Vjerujemo da mu je drago vratiti se ponovno u svoje srednjoškolske klupe, a nama je drago što ćemo imati priliku poslušati put do zvijezda našega uspješnog učenika, ovaj put iz područja znanosti.
Recite nam nešto o Vašem obrazovnom i profesionalnom putu do?
Ovako je to izgledalo … završio sam osnovnu školu kao odličan učenik, i onda je trebalo donijeti odluku što ću upisati. Mislim da je to bilo 1996. Na izbor su se tada nudile opće gimnazije, Nazor ili Marulić. Obje su bile nekako žestoke i teške, udarne, rekao bih. I rekao sam ocu da ja ne bih ni jednu opću gimnaziju već da bih upisao jezičnu gimnaziju. Jedičnu su gimnaziju tada dominantno upisivale učenice. U vrijeme upisa, otišao sam na putovanje, a otac mi je predao upisnu dokumentaciju u IV.gimnaziju “Marka Marulića” protiv moje volje. I nije pogriješio! Tada sam bio šokiran njegovom odlukom, međutim, nikad nisam požalio.
Obrazovanje u Marulića … neću vas lagati, bilo je super! Iz vaše sadašnje perspektive to je tlaka jer smo morali učiti ali moram vam reći da je nama bilo možda i teže,bilo je svakako drugačije. Nije bilo sadašnje regulative da možete odgovarati samo dva predmeta u danu, da imate vremenik u koji vam se unaprijed upisuju datumi pisanih ispita i možete ih pisati točno određeni broj tjedno… Kad sam ja pohađao ovu Gimnaziju, imali smo sedam sati dnevno i moglo te ispitati baš svaki predmet i to svaki sat. Znači, nije bilo ovakvih ograničenja, već smo se eventualno mogli ponekad opravdati i tako izbjeći usmeno ispitivanje za koje se nismo pripremili. Zaista se ozbiljno radilo i nije bilo jednostavno biti gimnazijalac jer si svaki dan morao biti spreman za usmenu provjeru, a pisanu bi nastavnik najavio sljedeći tjedan.
I to je bilo malo tlaka jer je bilo nekoliko baš jako strogih i zahtjevnih profesora, ali paralelno s tim, ja se točno sjećam kako bih postao sretan čim bi prošao ova vrata od školskog dvorišta. Bilo je baš nekako radosno. Bilo je i puno zafrkancije između učenika i nastavnika. Tog dijela se uvijek rado sjećam. Nekoliko godina kasnije, kad sam izašao iz “Marulića”, shvatio sam koliko me ova škola dobro pripremila za svašta. Ja sam ponosan danas jer je naša opća kultura fenomenalna. Primjerice, meni se ne može dogoditi da ne prepoznam neku glazbu, neku poznatu ariju ili da ne znam prepoznati neku kanonsku sliku. Znam da je to vama možda naporno, ali kad imaš 30-40 godina, kad dođeš u neka druga okruženja, to ti bude drago, budeš ponosan na sve to što znaš. Osobito kada sudjelujem s ekipom na nekim kvizovima, shvatim da su mi sva znanja potekla nekako iz gimnazijske priče. “Marulić” zaista daje jednu veliku širinu. Koliko je to bila dobra škola, govori i to da sam upisao jedini fakultet koji sam htio, a koji je bilo jako teško upisati. To je Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu, jedini takav fakultet u Hrvatskoj i primao je samo 25 studenata. I još nisam imao prosjek 5,0 iako sam bio odličan učenik. Tada to nije bilo uobičajeno. U našem razredu su možda bile samo dvije učenice s takvim prosjekom a ostali su bili značajno ispod. Međutim, bez obzira na prosjek ocjena, imali smo znanje i odličnu podlogu za nadogradnju.
Što vas je motiviralo da se posvetite socijalnoj pedagogiji?
Ja sam zapravo želio samo raditi s ljudima i s mladima. U moje vrijeme nije bilo svih ovih internetskih mogućnosti pa su nam u školi isprintali priručnik što se može upisati. Znao sam da želim raditi s ljudima, ali i da ne želim upisati psihologiju jer mrzim matematiku i statistiku, a tamo toga ima puno. Ja sam baš htio raditi s ljudima. Profesor Nikola Udovičić pomogao mi je oko odluke o upisu pa smo pronašli opciju studija socijalne pedagogije i zaključili da je to pravi izbor za mene. Čak sam kod njega odabrao maturalni rad o shizofreniji. Uz polaganje mature u školi, u moje vrijeme, polagali smo i prijemni ispit na fakultetu koji sam uspješno položio iz prve.
Što biste naveli kao svoje najveće uspjehe u karijeri?
Teško mi je to pitanje zato što svaka faza ima nešto svoje što je bilo baš dobro. Primjerice, upis tog Fakulteta, pa završetak Fakulteta, pa obrana doktorata … kasnije rad u Domu za djecu “Maestral”, kojeg sam u tom trenutku smatrao vrhuncem karijere jer sam se bavio djecom bez adekvatne roditeljske skrbi, pomagao im i usmjeravao ih. A sad mogu reći, da je rad sa studentima na fakultetu nešto što me, u profesionalnom smislu, najviše ispunjava. Ono što volim u radu na fakultetu raznolikost je posla. Ja volim pisati, volim učiti, volim biti s ljudima, pa mi je u radu sa studentima ispunjena i ta potreba. Dakle, vrlo je raznolik i kreativan posao i ovom trenutku bih rekao da to smatram najvećim profesionalnim postignućem.
Koji su glavni izazovi s kojima se suočavate u Vašem radu?
Mogu reći da sam prošao različita socijalna okruženja. Kad sam bio stručnjak na terenu, radio sam puno s mladima koji imaju psihičke probleme ili su već postali maloljetni delinkventi i u tom periodu rada najzazovnije mi je bilo suočiti se s nemoći sustava. Ti želiš pomoći, ali takva obitelj ima jako lošu podršku u okruženju i gledaš kako nečiji život ide u lošem smjeru. Taj osjećaj bespomoćnosti bio mi je najveći izazov. Najveći izazov u radu na fakultetu jest motivirati mlade ljude koji su danas ipak ponešto drugačiji nego kad sam ja bio mlad. Dakle, kako ih motivirati, kako im se približiti, općenito pristup današnjoj generaciji mladih ljudi.
Možete li opisati neki projekt ili istraživanje na kojem trenutno radite?
Da, imam jedan jako zanimljiv projekt u kojem trenutno baš uživam zato što ispitujemo mentalno zdravlje srednjoškolaca. Dakle, koliko ste vi depresivni, anksiozni, koliko se osjećate dobro. Najljepše u tom projektu jest što pratimo jednu generaciju učenika od prvog do završnog razreda srednje. Paralelno s tim, koristimo prvi put u Hrvatskoj novi pristup u istraživanju, a to je da pratimo što radite na mobitelu. Izašli smo iz gabarita popunjavanja klasičnih upitnika, već vam ih šaljemo na mobitel, tako da vas uhvatimo i na ulici, i u kući, i u krevetu, i u boravku. Tako ćemo prvi put u Hrvatskoj imati vaše odgovore koji su nastali izvan okruženja škola, u realnom vremenu i situacijama, primjerice, dobit ćemo informacije koliko ste dugo na internetu, software čak prepoznaje i glazbu koju slušate. Tako ćemo moći usporediti postoji li poveznica između onih koji su depresivni ili anksiozniji, s vrstom glazbe koju slušaju.
Sve što radimo, na neki način, utječe na nas. Pitanje je samo u kojoj mjeri. Ljudi su jako složena bića i kod nas nije ništa jednostavno. Primjerice, ne znači da ako slušaš cajku da si ti automatski nekakav, ali ako slušaš cajku, ekscesivno konzumiraš alkohol i ako ti je niz takvih vrijednosti blizak, onda se to može jako zakomplicirati. Sama vrsta glazbe ne povezuje ses našim ponašanjem. Jednako tako ne znači da ako puno vremena provodite surfajući, da će to od vas napraviti anksiozne mlade ljude. Mi smo dokazali da vi dosta koristite mobitel za dopisivanje i komunikaciju. To je ok. Ali ako cijeli dan provedete samo pregledavajući TikTok ili društvene mreže, daleko od stvarne komunikacije, to može doprinijeti vašoj anksioznosti i depresivnosti.
Izradili ste doktorsku disertaciju pod nazivom „Obilježja roditeljstva i odnos roditelja prema kockanju kao prediktori kockanja muške djece“. Kako je izgledao Vaš rad na toj temi?
To je jedno od mojih boljih istraživanja, a vezano je za kockanje i sportsko klađenje. Riječ je o jednom ružnom I raširenom fenomenu među među školarcima, a posebno učenicima. Kockanje je, rekao bih, ipak uglavnom muški fenomen. Učenice igraju strugalice. Momci imaju puno problema sa sportskim klađenjem, klađenjem na virtualne utrke, s aparatima za kockanje i slično. To je istraživanje bilo jako dobro zato što sam ispitivao i momke i njihove roditelje. Dokazao sam da najviše kockaju momci čiji roditelji znaju da oni kockaju, da najviše kockaju momci koji su odgajani ili prestrogo i zlostavljački ili čiji su roditelji jako popustljivi te da najviše kockaju momci koji imaju pozitivan stav prema kockanju. To su momci koji imaju dosta problema. Negdje oko trećine, 30% momaka u Hrvatskoj, ima problem sa sportskim klađenjem.
Što mislim kad kažem da imaju problem? To znači da se konstantno vraćaju u kladionicu, da su nekad novce od marende potrošili na klađenje, da su možda prodali neku vrijednost da bi uzeo novac s kojim se mogu kladiti. Ovakvi problemi vode momke u ovisnička ponašanja i danas u komunama imamo više ljudi koji imaju problem s kockanjem nego s opijatima. Ovakva ponašanja se ne smatraju prevelikim društvenim problemom a zapravo je to teška ovisnost. Iako je kockanje, u današnje vrijeme, jedan od najčešćih oblika ovisnosti, nažalost posvuda možemo vidjeti agresivno rekamiranje kockanja. Kockarnice su često sponzori velikih sportskih klubova i natjecanja. Vidimo i autobuse koji su prekriveni reklamama za kockarnice ili slušamo poznate izvođače koji u reklamama podržavaju kockarnice. Odašilja se poruka da je takva djelatnost dobra. Sugerira se financiranje dobrih i poželjnih projektata kao što su sportske aktivnosti. Borbe koje smo prije imali s alkoholom i duhanom sada imamo s kockanjem. Mozak adolescenata još nije u potpunosti sazrio a dobiva stimulirajuće poruke na koje treba samo kliknuti i tako dobiti svoj prvi milijun. Treba osvijestiti da sportsko klađenje nije izmišljeno kako bismo mi zaradili novac nego da se izvuku novci od nas. Kod nas nema kriterija za reklamiranje kockanja i klađenja, a pritom se manipulira mozgom adolescenta koji još nema razvijenu kritičnost da bi shvatio kako je to opasna igra i da se s vama marketnški manipulira.
Kako procjenjujete trenutnu situaciju i izazove u socijalnoj pedagogiji u našoj zemlji?
Moja struka već se dugo bavi problemima u ponašanju, a sad nas zanima što je to u mladom čovjeku što ga čuva od problema u ponašanju. Stavili smo fokus na istraživanje zdravih mladih ljudi da vidimo koji su to vaši resursi, kapaciteti, snage koje čuvaju mlade da ne odu u neku mentalnu bolest. S problema poremećaja okrenuli smo se na zdravlje i dobrobit i na faktore koji štite od poremećaja.
Koje su najvažnije vještine koje jedan socijalni pedagog treba razviti u svom poslu?
Da biste ovaj posao obavljali učinkovito i kvalitetno, morate voljeti čovjeka, dobro se osjećati s drugim ljudima, biti zainteresirani za rad s ljudima i empatični, imati otvorenost i komunikacijske vještine, biti zdravo znatiželjni, zanimati se što se krije u duši nekog čovjeka ili djeteta, zašto se ponaša na određeni način te naravno, imati i znanja. Naš je posao stalno vezan za čovjeka i nije dovoljno misliti da ćemo ga dobro raditi ako smo komunikativni jer dolazimo u ontakt s različitim karakterima i zna biti jako teško. Fakultet nam je omogućio puno stručnog znanja i vještina, ali se mora i puno raditi na sebi, svojoj strpljivosti i empatičnosti jer to ne može ugraditi na fakultetu. Morate to sami naći u sebi.
Kako se Vaša stručnost u znanosti i istraživanju primjenjuje u svakodnevnoj praksi socijalne pedagogije?
To je predivna kombinacija! Jako je važno da oni koji rade u praksi prate znanstvena istraživanja, ali da i mi znanstvenici stalno imamo doticaj s praksom. Praksa i znanost su kao dva krila jedne ptice. Primjerice, uz pomoć znanosti otkrili smo da se 30% mladih bori s anksioznošću i mi sad znamo da ćemo, u preventivnim programima i intervencijama koje radimo s mladima, staviti poseban fokus na to. Znanost pomaže da osvijetlimo neki dio prakse i da onda kvalitetnije i bolje pristupamo u radu.
Koji su najčešći problemi s kojima se djeca i mladi suočavaju danas, prema Vašem iskustvu?
Danas su najveći izazovi anksioznost i depresivnost. Jako je velik broj, osobito srednjoškolaca, koji imaju te probleme i rizike koji ih čine nesigurnima i ranjivima te im unose nemir iznutra. Također, jedan od većih problema sportsko je klađenje i kockanje o kojem smo prije razgovarali, mnogo se konzumira alkohol i marihuana. Uvijek su u povijesti čovječanstva postojali ljudi koji imaju određene probleme ali što mi koji nemamo probleme poduzimamo, kako se mi ponašamo? To je jedan moćan bazen ljudi koji mogu napraviti promjenu. Uvijek je bilo momaka i cura koji bi se potukli, ali ovo što danas mladi rade, snimaju se, navijaju, dijele nasilne sadržaje, to mene brine više nego što su se potukle dvije djevojke ili dva momka. Moramo napraviti među vama prosječnima kritičnu masu koja će reagirati i reći da to nije ok i zaustaviti takvo ponašanje, pozvati neku odraslu osobu, ne dijeliti takve sadržaje na mrežama i, u konačnici, pomoći društvu.
Kako tehnologija i digitalni svijet utječu na djecu i mlade?
Moramo znati da je tehnologija sama po sebi neutralna. Naš je izbor kako ćemo je koristiti. Primjerice, ja koristim mobitel da pomažem ljudima, da učim ili da komuniciram s vašom profesoricom. S druge strane, može napraviti veliku štetu jer su nam dostupni i sadržaji za koje znamo da nisu korektni. Društvena mreža nam daje samo privid odnosa, a ne stvarni odnos. Pravi odnos je ovo što imamo sad, dok se gledamo i pričamo. U redu je imati profil ootvoren na društvenoj mreži ali nije u redu provesti cijeli dan tamo, izbjegavajući živu interakciju. Moramo razviti kritičko mišljenje prema digitalnim tehnologijama i paziti da održimo ravnotežu u životu. Možemo se koristiti mobitelom, ali dobro je pritom nešto trenirati, biti angažiran u nekim školskim sekcijama, baviti se kreativnim radom, družiti se, izlaziti …
Zadnja istraživanja pokazuju da tehnologija radi ogromnu štetu na mozak djece do 6.godine pa mnoge zemlje razmišljaju u uvođenju zabrane za djecu do 6. godine. Stav struke je sve stroži po tom pitanju. Posebno u ranom djetinjstvu. Važno je izaći s prijateljima i biti socijaliziran. Provođenje dužeg vremena na društvenim mrežama i u prividnom odnosu velika je opasnost za naše mentalno zdravlje.
Osobito je opasno ovo što vidimo u zadnje vrijeme a to je ponižavajuće ponašanje mladih koje se snima i širi društvenim mrežama. Na to nužno moramo reagirati! Jedini pravi smjer rješavanja nasilja aktivistički je odnosno, podučavanje mladih i ljudi općento o tome kako bi trebalo nešto odraditi korektno. To je odgojni moment zajednice. Škola treba obrazovati i odgajati mlade, ali isto tako to trebaju činiti i cijele zajednice. Svatko od nas ima potrebu biti viđen i prihvaćen ali to treba napraviti na društveno prihvatljiv način, a nikako ne nasiljem ili kaznenim djelima. Svako ljudsko biće traži potvrdu drugog ljudskog bića, bilo naših bližnjih, roditelja, prijatelja, profesora … Ljudska bića su tako programirana da se ne mogu razvijati bez drugog ljudskog bića. Stoga tražimo pripadanje, privrženost, odobravanje i validaciju, ali ajmo učiti ljude kako to dobiti na dobar način, primjerice kroz školske sekcije, sportove, druženja….
Što biste savjetovali mladima koji razmišljaju o bavljenju socijalnom pedagogijom? I što bismo mi, kao nestručne osobe, mogli učiniti u svakodnevnom životu?
Socijalna pedagogija ima široku paletu područja djelovanja. Bavimo se poremećajma u ponašanju i prevencijom, odnosno pomaganjem u rješavanju problema, ali i sprječavanju. Sve je veća potreba za socijalnim pedagozima jer su potrebni u vrtićima, školama, domovima za odgoj, centrima za pružanje usluga u zajednici, na sudovima, u državnim odvjetništvima, nevladinim udrugama…Vi možete pomoći i uključiti se u rješavanje ili preveniranje problema ponašanja. Kao prvo, budite uz osobu koja ima problem, dajte do znanja da ste tu za neku osobu, pomozite joj na način da je ne etiketirate, i pomozite joj da se obrati starijoj osobi za pomoć. Vršnjačke pomoći su jedan od učinkovitih pristupa u radu s problemima mentalnog zdravlja i dobro ih je imati u školskom okruženju, npr. pomoć u učenju ili grupe koje se nalaze samo kao vršnjačka snaga podrške za razgovor, zatim anonimni sandučići gdje učenici ostavljaju pitanja a vršnjaci im odgovaraju, organizacija preventivnih kampanja s porukama, plakatima i posterima po školi o tome što je važno i koje vrijednosti je potrebno njegovati.
Za kraj bih dodao da je znanost izmjerila i dokazala da su mentalno zdraviji učenici u školama u kojima je dobar odnos između nastavnika i učenika i općenito dobra atmosfera. Takav odnos jako utječe na dobro mentalno zdravlje svih uključenih, učenici se bolje osjećaju, motiviraniji su, bolje uče i imaju bolje ocjene.
Ana Živaljić i Dora Medvidović
IZBORNA PiG